Povodom obilježavanja 14. listopada,Dana općine Žepče, Općinski načelnik je raspisao natječaj za najbolji literarni rad za učenike osnovnih i srednjih škola s područja Općine Žepče na temu „Moje Žepče.“ Na natječaj je pristiglo 8 radova učenika srednjih škola i 14 radova učenika osnovnih škola.
Stručno povjerenstvo su činili profesori hrvatskoga i bosanskoga jezika u sastavu: Anita Pranjić, Katarina Galić, Snježana Klarić, Anida Mujić i Nedžad Prijić. Povjerenstvo je izabralo najbolji literarni rad učenika srednjih škola i najbolji literarni rad učenika osnovnih škola. Ove godine najbolje radove su napisali učenica trećeg razreda Opće gimnazije KŠC „Don Bosco“ Žepče Agata Perković i učenik sedmog razreda Osnovne škole „Žepče“ Gabrijel Jozić.
Tim povodom općinski načelnik Mato Zovko je danas 8. prosinca 2022. godine primio učenicu Agatu Perković i učenika Gabrijela Jozića, čiji su radovi proglašeni najboljima. Općinski načelnik je učenicima čestitao na izvrsnim radovima te im uručio prigodne novčane nagrade. Naveo je kako je za učenike važno pratiti i vannastavne aktivnosti, koji će u budućnosti doprinijeti daljnjem razvoju osobnosti. Također se zahvalio učenicima što misle o lokalpatriotizmu i čitaju književna djela, zahvaljujući kojima pišu i dobre radove.
Sastanku su nazočili pomoćnik općinskog načelnika za opću upravu i društvene djelatnosti Ilija Barešić, savjetnice za stručno-pedagoški nadzor Jozefina Todorović i Slavica Andrić Šajinović, pedagogica OŠ Žepče Ivana Kosić, te ravnatelji škola čiji su učenici osvojili prva mjesta, ravnateljica Opće gimnazije KŠC „Don Bosco“ Žepče Marijana Grlić i ravnatelj Osnovne škole „Žepče“ Boris Sović.
Radove koji su osvojili prvo mjesto, možete pročitati u nastavku.
„Moje Žepče“
Ima jedno mjesto
Baš u srcu Bosne,
Proplanci ga krase
I livade rosne.
Svuda izvori bistri,
Mineralne vode,
Izletišta lijepa –
Divlji raj, Matinski vis i Divove vode.
Po pjesmi i veselju
svuda smo poznati,
Tu žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Vinogradi, polja, šume i voćnjaci
Sve vam to govori –
To smo mi Žepčaci.
Gabrijel Jozić, OŠ Žepče, VII. D
Tebi dome
Svako jutro vidim crnu vranu, kroz mirnu oluju, kroz glasnu tišinu. Vidim je, onako tamnu, oštroga kljuna, ponosnu. Stoji na drvenom starom prozoru i gleda pravo u mene. Ne pogleda lijevo, ne pogleda desno. Šuti i gleda. Dušom joj odiše smirenost, glavom bistroća, a kožom čistoća. Često sanjam tu pticu, dođe kao oluja u cvijetno polje, a ostavi uvele listove. Listove umorne od života, od traganja za jačim svjetlom, plodnijim kamenom i bogatijom vodom. Vrana noću nosi crninu, a na tom crnom plaštu moju dušu. Nosi je ravno Danteovom paklu u najmračniji krug, među najveće izdajnike. I tu prepoznajem Judu koji izda Isusa, ali prepoznajem i Bruta i Kasija koji ubiše Cezara. I sve kao da me zovu ,,brate“, ne po krvi, ne po mesu, nego po izdaji. Izdah onu domovinu na kojoj proniknuh, zabih joj oštri mač među rebra, otrovah je Otrovnom zavodnicom koju ubrah u šumi i sve to učinih svojoj majci, svojoj kapci krvi. Ne osuđuj me dragi čitatelju, ta ne želim ti se pravdati, ali bijah dijete koje gledaše na slijepe oči, disaše uz astmu te slušaše bez imalo pozornosti. Nisam znao cijeniti ono što sam imao. Sobom sam nosio napuklu škrinjicu zlata i putem rasipao to blago.
Još kao mlad otputovao sam u bijeli svijet, sav ponosan i sretan jer konačno dolazim u svijet među kojem mogu pokazati sav svoj potencijal. Baš kao što bi Šenoa rekao jednom da kanarincu u stranom svijetu požuti perje poput zlata, a mladić plah kad zađe u svijet, plane i razvija se kao cvijet. Mislio sam da tako učen i svjetski čovjek govori istinu, no izgleda da me samo obmanjivao. Nit mi se perje pozlati niti planu, već mi srce zagori ljutom vatrom. Peče i peče ta vatra, ter mi ruke i noge zahvaća, ter mi žića hoće uzet’ dah. A ja jadnik pa se ne branim pa se ne otimam. Noge mi stadoše onoga dana na slavno, plodno tlo, na bogatu zemlju. No, prije neg’ što nogu spustih na tlo, ona se sama izvrnu te me pljusnu od zemlju, gnjusno blato, a prašina me zapuhne u lice. One noge do jučer vješte, nosiše me ponosno, a danas kao da su izgubile sav svoj smisao te teturaju te me bacaju poput pijanca u kanal. Samo vrana stoji, strašna vrana, spremna poletjeti i na crnim krilima odnijeti mi dušu. ,,O Bože, zar ćeš pustit’ da mi tijelo trune u ovakvoj zemlji? O Bože, zar sam to zaslužio?“ Uzeh kamen, u nadi da otjeram to šutljivo biće koje me već neko vrijeme muči i zamahnu unutarnjom snagom želje, no ono se ne pomaknu. Guknu vrana jezivom tamom, a u srcu nastade zemljotres. Kamen potaknut snagom vjetra okrenu se u suprotnom smjeru i ja postadoh njegova vrana. Od siline udarca odletih slomljenih krila dvadesetak pedalja i ciknuh od zime, ljute zime. Zatrese se Had mog podzemlja. U glavi se zarojiše ljuti komarci ogorčenosti te me stadoše gristi sad srdžbom sad bijesom. Ulijevaše mi kap po kap otrovnih sladila. Kako nakon svega pogledati rođenu majku u oči, kad joj nisam dostojan ni stopala ljubiti? O kako bi sada bilo poletjeti majci u krilo kao nekada da me utješi, zaštiti, da mi obriše olovne suze. Kako bi bilo da se vratim svome Žepču, bi li me gledalo poput Jude, bi li tom kanarincu slomilo krila? Pa što ako ne znam odgovor na ništa od toga, nisam li zato još bolji čovjek jer ipak dolazim tebi dome. Prigrli me, zagrli me, osvijetli me najljepšim suncem ovoga svijeta, podaj tom uvelom cvijetu bistru vodu i plodna polja. O ljepoto kakve nema nigdje, nisam te znao cijeniti dok te nisam izgubio. Žepče moje, srce moga žića, zakucaj ponovno još jače jer izgubljeni sin ti se vratio. Nemoj molim te, da mnoge cvjetove svoga vrta pustiš jer im je želja ić’. Ispeći će ih tamošnje svjetlo, voda će ih otrovati, zemlja skoriti, zrak ugušiti, a ljubavi neće imati. O dome moj, u Tebi sam rođen, Tebi se vraćam i u Tebi ću umrijeti.
Agata Perković,
3. razred, Opća Gimnazija,
KŠC „Don Bosco“ Žepče
